"Žao mi je." Reza je i mislila to što je rekla.
"Žao mi je." Tri riječi. Izgovarala ih je šapatom, uvijek iznova, ali Mo je iza tih riječi osjećao ono što je Reza doista mislila: da je opet zarobljena. Jarčeva utvrda, njegovo selo u brdima, tamnica u Zamku mraka – toliko zatvora. Ovaj put ju je u zatvoru držala knjiga, ista ona knjiga koja ju je već prije bila zarobila. I nakon što joj je pokušala pobjeći, on ju je odveo natrag.
Alice pažljivo zatvori knjigu, ostavljavši knjižničnu oznaku u njoj. Riječi, koje je čitala na glas, samo su izlazile iz nje. Kao da ih ni ne izgovara. Kao da one same izlaze iz nje. Može se reći da nikad nije čitala na glas. Ni u jednoj ni u drugoj školi nije čitala. U osnovnoj školi, u koju je išla od prvog do četvrtog razreda, nije se javljala, a učiteljica ju nije ni primjećivala tako da nije ni mogla čitati. A kada bi čitala neku knjigu, čitala ju je u sebi. Jessica je također voljela čitati, ali najviše od svega voljela je pjevati. Svirala je klavir i gitaru te je uz to pisala pjesme. Upravo je sjedila u sobi i sjedila na krevetu i smišljala riječi za novu pjesmu.
Try to fit in a place,
The place where I don't belong.
The story beggin' in the place
The place that I didn't care.
Everywhere is good,
but here are the bad thoughts.
Everybody there are means,
No one is trying to wipe tears.
Sometimes, I want to create a new day,
then I'll feel better, I know.
Sometimes I want to feel better,
but can't because I didn't I.
Please, tell me lie,
Lie that I feel better now.
Please, tell me lie,
A lie that will help me now.
A lie that will come in, in my life.
In my life.
Odložila je olovku čuvši pištanje u glavi. Tek tada se sjetila da je ostavila Slušalicu za hitne slučajeve u uhu. I dobro je da je jer je pištanje značilo da je Vladar Onog Svijeta otkrio gdje se nalaze ona i Alice. Skočila je na noge tako nespretno da je skoro pala. Bilježnicu s pjesmama ponijela je sa sobom kao i olovku. Otišla je do Chrisove sobe koja je bila odmah do njezine. Chris je sjedio i nešto osluhivao.
"Internat! Odmah!" rekla je te brzinski otišla do Alicine sobe, koja je bila na kraju hodnika tako da je ipak malo duže trčala.
Alice je sjedila razmišljajući o tome ima li ona slučajno dar kao Mo ili Meggie. Jer, po svemu sudeći, samo je odjednom počela čitati na glas. Bez ikakvog povoda. A riječi su zvučale kao simfonija najzvučnijeg orkestra. Slično je bilo opisano i u 'Smrti od Tinte'. Bi li i ona mogla napisati nešto i tako spasiti cijeli svijet? Sumnjala je. Samo je znala da poslije knjige koju je pročitala hoće pokušati pisati neku priču. Svoju priču. Već joj se nekoliko dana vrti u glavi neka ideja koju bi željela prenijeti na papir, samo nije znala kako. Nije imala ni bilježnica, a kamoli olovke. Morat će pitati sestru ima li ona jer je ona uvijek nešto piskarala. I baš kada je pomislila na nju, pojavila se pred njezinim vratima sva izbezumljena.
"Slijedeće odredište: internat! Odmah!" rekla je te glavom bez obzira pošla prema ulaznim vratima. Alice je u čudu pogledala prema vratima, ali nije ni trenutka čekala. Istog trena se digla s kreveta te izašla na hodnik. Polako je došla do ulaznih vrata gdje ju je čekala njezina sestra. Smiješak je joj je proletio licem.
"Evo ti bilježnica i olovka. Znam da hoćeš pisati. Nakon 'Srca od Tinte' nitko ne ostaje ravnodušan." rekla je Jessica dodajući joj jednu veliku bilježnicu i olovku. Alice se osmjehnula. Zahvalila joj je te su izašli van. Dočekao ih je mlaz hladnog zraka. Krenuli su prema prilici koja ih je čekala pokraj tračnica. Bio je to Chris. On je izašao kroz prozor. Po običaju jer, on ipak nije običan, ali nije ni nešto kao vampir ili vukodlak. Potekao je iz jedne priče, tako da su mu se moći – nazovimo to tako – udvostručile u stvarnom svijetu. Bilo je još takvih učenika u Wittenbergu, samo što oni sada nisu tu i neće biti. Oni će moći živjeti sretan život dok ovaj trojac nikad neće.
"Sve stvari su već tamo." Jessica i Alice su se na taj komentar namrštile. "Ali sam vam ostavio gitare." rekao je Chris, a blizankama se odmah osmjeh našao na licu. Chris je izvadio dvije gitare. Naravno, i Alice je imala gitaru jer je svirala još odmalena.
Ušli su u vlak koji je stigao par sekundi kasnije. Blizanke su sjele zajedno u jedan kupe, a Chris ih je ostavio na miru, otišavši na kraj vlaka. Jessica je uzela svoju bilježnicu i olovku te počela razmišljati.
"Što to pišeš?" upitala je Alice pogledavši u bilježnicu. "Pjesme? Mogu li vidjeti?" Jessica je sa strahom dala Alice bilježnicu. Alice je pogledom prešla preko pjesme, a zatim je uzela gitaru, koja je za to vrijeme bila na podu kupea.
Pjevušila je pjesmu uz to svirajući na gitaru. Kada je zastala, primijetila je da ju Jessica zaprepašteno gleda. Alice ju je također pogledala, ali ne zaprepašteno.
"Čovječe, pa ti imaš isti moj glas. Daj približi bilježnicu." rekla je Jessica. Alice je približila bilježnicu prema svojoj sestri, zasvirala je i.... i onda se čula najljepša simfonija ikad stvorena od glasova. Glasovi su se stopili tako da su zvučali kao jedan. Ono malo ljudi što je bilo u vlaku, približilo se kupeu kako bi čuo i vidio tko to tako pjeva. Chris je, nadasve, bio prvi. Osmjehnuo je kad je vidio kako sestre zajedno pjevaju, uz gitaru. Kada su ga primijetile, blizanke su se nasmijale, a onda su nastavile opet pjevati i svirati.
*
Kada su stigli, pred njima se pojavio dvorac star tisućama godina. Počinjala je nova avantura. Avantura koju ove dvije blizanke nikada neće zaboraviti. Čak ni kad umru.
CLOSED
Ne pitajte zašto.... saznat ćete 18. 7. Da. Vratit ću se, ali ne ovdje. Neki me tamo nisu ni čitali, a neki jesu. Dakle, molim vas, nemojte me pitati zašto. Imam svoje razloge koji su vrlo jednostavni. Vratit ću se za osam dana. Također imam i razlog za to, a to ćete saznati onda. Alice ću najvjerojatnije nastaviti pisati na kompjuter.... to još moram odlučiti. Dakle... čujemo se za opsam dana =)
Veliki zagrljaj ostavljam***
"Žao mi je." Reza je i mislila to što je rekla.
"Žao mi je." Tri riječi. Izgovarala ih je šapatom, uvijek iznova, ali Mo je iza tih riječi osjećao ono što je Reza doista mislila: da je opet zarobljena. Jarčeva utvrda, njegovo selo u brdima, tamnica u Zamku mraka – toliko zatvora. Ovaj put ju je u zatvoru držala knjiga, ista ona knjiga koja ju je već prije bila zarobila. I nakon što joj je pokušala pobjeći, on ju je odveo natrag.
Alice pažljivo zatvori knjigu, ostavljavši knjižničnu oznaku u njoj. Riječi, koje je čitala na glas, samo su izlazile iz nje. Kao da ih ni ne izgovara. Kao da one same izlaze iz nje. Može se reći da nikad nije čitala na glas. Ni u jednoj ni u drugoj školi nije čitala. U osnovnoj školi, u koju je išla od prvog do četvrtog razreda, nije se javljala, a učiteljica ju nije ni primjećivala tako da nije ni mogla čitati. A kada bi čitala neku knjigu, čitala ju je u sebi. Jessica je također voljela čitati, ali najviše od svega voljela je pjevati. Svirala je klavir i gitaru te je uz to pisala pjesme. Upravo je sjedila u sobi i sjedila na krevetu i smišljala riječi za novu pjesmu.
Try to fit in a place,
The place where I don't belong.
The story beggin' in the place
The place that I didn't care.
Everywhere is good,
but here are the bad thoughts.
Everybody there are means,
No one is trying to wipe tears.
Sometimes, I want to create a new day,
then I'll feel better, I know.
Sometimes I want to feel better,
but can't because I didn't I.
Please, tell me lie,
Lie that I feel better now.
Please, tell me lie,
A lie that will help me now.
A lie that will come in, in my life.
In my life.
Odložila je olovku čuvši pištanje u glavi. Tek tada se sjetila da je ostavila Slušalicu za hitne slučajeve u uhu. I dobro je da je jer je pištanje značilo da je Vladar Onog Svijeta otkrio gdje se nalaze ona i Alice. Skočila je na noge tako nespretno da je skoro pala. Bilježnicu s pjesmama ponijela je sa sobom kao i olovku. Otišla je do Chrisove sobe koja je bila odmah do njezine. Chris je sjedio i nešto osluhivao.
"Internat! Odmah!" rekla je te brzinski otišla do Alicine sobe, koja je bila na kraju hodnika tako da je ipak malo duže trčala.
Alice je sjedila razmišljajući o tome ima li ona slučajno dar kao Mo ili Meggie. Jer, po svemu sudeći, samo je odjednom počela čitati na glas. Bez ikakvog povoda. A riječi su zvučale kao simfonija najzvučnijeg orkestra. Slično je bilo opisano i u 'Smrti od Tinte'. Bi li i ona mogla napisati nešto i tako spasiti cijeli svijet? Sumnjala je. Samo je znala da poslije knjige koju je pročitala hoće pokušati pisati neku priču. Svoju priču. Već joj se nekoliko dana vrti u glavi neka ideja koju bi željela prenijeti na papir, samo nije znala kako. Nije imala ni bilježnica, a kamoli olovke. Morat će pitati sestru ima li ona jer je ona uvijek nešto piskarala. I baš kada je pomislila na nju, pojavila se pred njezinim vratima sva izbezumljena.
"Slijedeće odredište: internat! Odmah!" rekla je te glavom bez obzira pošla prema ulaznim vratima. Alice je u čudu pogledala prema vratima, ali nije ni trenutka čekala. Istog trena se digla s kreveta te izašla na hodnik. Polako je došla do ulaznih vrata gdje ju je čekala njezina sestra. Smiješak je joj je proletio licem.
"Evo ti bilježnica i olovka. Znam da hoćeš pisati. Nakon 'Srca od Tinte' nitko ne ostaje ravnodušan." rekla je Jessica dodajući joj jednu veliku bilježnicu i olovku. Alice se osmjehnula. Zahvalila joj je te su izašli van. Dočekao ih je mlaz hladnog zraka. Krenuli su prema prilici koja ih je čekala pokraj tračnica. Bio je to Chris. On je izašao kroz prozor. Po običaju jer, on ipak nije običan, ali nije ni nešto kao vampir ili vukodlak. Potekao je iz jedne priče, tako da su mu se moći – nazovimo to tako – udvostručile u stvarnom svijetu. Bilo je još takvih učenika u Wittenbergu, samo što oni sada nisu tu i neće biti. Oni će moći živjeti sretan život dok ovaj trojac nikad neće.
"Sve stvari su već tamo." Jessica i Alice su se na taj komentar namrštile. "Ali sam vam ostavio gitare." rekao je Chris, a blizankama se odmah osmjeh našao na licu. Chris je izvadio dvije gitare. Naravno, i Alice je imala gitaru jer je svirala još odmalena.
Ušli su u vlak koji je stigao par sekundi kasnije. Blizanke su sjele zajedno u jedan kupe, a Chris ih je ostavio na miru, otišavši na kraj vlaka. Jessica je uzela svoju bilježnicu i olovku te počela razmišljati.
"Što to pišeš?" upitala je Alice pogledavši u bilježnicu. "Pjesme? Mogu li vidjeti?" Jessica je sa strahom dala Alice bilježnicu. Alice je pogledom prešla preko pjesme, a zatim je uzela gitaru, koja je za to vrijeme bila na podu kupea.
Pjevušila je pjesmu uz to svirajući na gitaru. Kada je zastala, primijetila je da ju Jessica zaprepašteno gleda. Alice ju je također pogledala, ali ne zaprepašteno.
"Čovječe, pa ti imaš isti moj glas. Daj približi bilježnicu." rekla je Jessica. Alice je približila bilježnicu prema svojoj sestri, zasvirala je i.... i onda se čula najljepša simfonija ikad stvorena od glasova. Glasovi su se stopili tako da su zvučali kao jedan. Ono malo ljudi što je bilo u vlaku, približilo se kupeu kako bi čuo i vidio tko to tako pjeva. Chris je, nadasve, bio prvi. Osmjehnuo je kad je vidio kako sestre zajedno pjevaju, uz gitaru. Kada su ga primijetile, blizanke su se nasmijale, a onda su nastavile opet pjevati i svirati.
*
Kada su stigli, pred njima se pojavio dvorac star tisućama godina. Počinjala je nova avantura. Avantura koju ove dvije blizanke nikada neće zaboraviti. Čak ni kad umru.
CLOSED
Ne pitajte zašto.... saznat ćete 18. 7. Da. Vratit ću se, ali ne ovdje. Neki me tamo nisu ni čitali, a neki jesu. Dakle, molim vas, nemojte me pitati zašto. Imam svoje razloge koji su vrlo jednostavni. Vratit ću se za osam dana. Također imam i razlog za to, a to ćete saznati onda. Alice ću najvjerojatnije nastaviti pisati na kompjuter.... to još moram odlučiti. Dakle... čujemo se za opsam dana =)
Veliki zagrljaj ostavljam***
"Zašto? Zašto moramo bježati i skrivati se u ovoj groznoj kući?" Sve samo ne to. Nisam se htjela skrivati. Voljela sam biti jedino u Wittenbergu i svojoj kući. Možda ću ispasti kao sebična osoba, ali sve drugo mi je bilo grozno. To su znali svi koji su me dobro poznavali. Nisam znala zašto mi to radi. Jedino smo se mi morali skrivati. Svi drugi su se zabavljali u Wittenbergu.
"Uskoro ćeš saznati. Uskoro." rekao je zagonetno. Zagrlio je kada smo pošli prema kući koja je bila ispred nas. Vrata su se klimala tako da ih je trebalo pažljivo primiti i otvoriti. Tako je i napravio. Ušli smo u prašnjavu kuću punu knjiga. Sjaj mi se pojavio u očima. Da. Bila sam ljubiteljica knjiga. Voljela sam čitati. Nije me bilo briga što drugi misle o tome. Što se tiče njega, on je također volio knjige. Samo ne toliko koliko ja.
"Želim te s nekim upoznati." rekao je pažljivo izgovarajući svaku riječ. Činilo mi se kao da se boji moje reakcije kad tu osobu upoznam. Tek tada sam primijetila osobu u naslonjaču. Naslonjač se naglo okrenuo. U njemu se nalazila osoba svjetlije crne kose, smeđih očiju, a što je najvažnije, bila je identična ja. Nije bilo nijedne razlike između nas. Imala je pravilne crte lica, a crvene usne izvile su se u neprekriven osmjeh.
"Jessica Serenade Lina January. Tvoja sestra blizanka. Pitaš se kako? Da skratim priču, jednom me oteo Vladar Onog Svijeta. Ne pitaj ništa. Ne znam kakav je to Onaj Svijet. Samo sam čula kako pričaju o njemu. Tada sam shvatila gdje se nalazim. Bila sam zatočena dvanaest godina. Pobjegla sam, ali sad dolaze po tebe. Zato te želimo zaštiti. Ne znam ni kada ni gdje, a ne znam ni metodu kojom se dolazi. Ne znam ni gdje se Onaj Svijet nalazi." rekla je Jessica dok sam zabezeknuto gledala u nju."Chrise, odvedi Alice u sobu s knjigama. Tamo ima i krevet i trosjed kod prozora za čitanje. Mislim da će joj odgovarati." obratila se Chrisu. Chris me poveo kroz kratak hodnik. Vrata do kojih me doveo bila su zadnja u hodniku. Lagano ih je otvorio pritom pazeći da me slučajno ne udari ili išta slično. Police s knjigama bile su posvuda. Skoro svaki kutak velike sobe bio je prekriven policama s knjigama. Jedino su slobodnog mjesta imali krevet – koji je bio u kutu sobe – i manji trosjed koji je bio smješten pokraj velikog prozora. Zadivljeno sam ušla u prostoriju, a za mnom je došao i Chris.
"Je li ovo dovoljno za tebe?" pitao je osmjehnuvši se. Umjesto odgovora, ponesena trenutkom, sam mu se bacila u zagrljaj. On ga je prihvatio. Ne znam ni sama što mi je bilo. Iako smo bili dosta bliski u zadnje vrijeme, nismo bili ništa više od prijatelja. Polagano sam se odlijepila od njega. "Je li to bio odgovor?" opet je upitao. Po obrazima mi se proširilo crvenilo. Bila sam posramljena, koliko god ja to ne željela.
"Oprosti." tiho sam odgovorila. Bojala sam se njegove reakcije jer nisam znala kako reagira na nešto tako nedolično ponašanje poput moga. Doduše, on se samo osmjehuo. Malo, ali ipak vidljivo.
"Nema problema." rekao je te je laganim koracima izašao iz sobe, za sobom zatvorivši vrata. Uzdahnula sam. Pogledala sam cijelu sobu što sam bolje mogla. Na svakoj polici s knjigama pisalo je kakva je vrsta knjiga na polici. Otišla sam do one na kojoj je pisalo 'Fantazija'. Svaku knjigu sam pažljivo pogledala kako bih mogla ocijeniti koja bi mi se najviše svidjela. Zastala sam kod jednog naslova. Polako sam izvadila knjigu. Bila je ljubičaste, a naslov je bio u zagasito-žute boje. 'Srce od Tinte'. Knjiga o kojoj se toliko priča. Svi su je cijenili. Pažljivo sam je otvorila. 'Treći nastavak trilogije Svijeta od Tinte', bilo je napisano. 'Smrt od Tinte'. Nisam znala je li bih je počela čitati jer nisam čitala prva dva dijela. Koliko sam mogla vidjeti, na početku, prije samo priče, bili su opisani likovi. Možda bi mi to moglo pomoći. Odlučila sam se za nju. Otišla sam do malog trosjeda te sam sjela. Prozor mi je stvarao svijetlost tako da sam jako dobro vidjela sićušna slova. Počela sam čitati. Prvo osobine likova. Onda pravu priču. Koju sam, ne znam ni ja zašto, počela čitati na glas.
Upravo ulazim u vlak. Krećem na treću godinu u Wittenbergu – čarobnjačkom fakultetu. Prošla sam školu pa moram na fakultet. Kao što čarobnjačka škola ima vlak 'Hogwarts Express', tako i fakultet ima vlak 'Wittenberg Design'. Jedna sam od najboljih učenica za svoje godine. Inače, imam sedamnaest godina. U školu se ide četiri godine i još tri godine fakulteta da bi se postiglo savršeno znanje. Tada možeš imati posao koji poželiš. Ministarstvo, profesor predmeta u kojemu si cijelo vrijeme bio dobar, a ako hoćeš možeš jednostavno biti običan bezjak, ali tko god završi Wittenberg ne želi biti poput bezjaka jer je njihov život uglavnom mutav. Jednostavno sam mrzila bezjake… bili su mi O.K. oni koji su imali roditelje bezjake, a oni sami su bili čarobnjaci. Bila sam čiste krvi, ali, kada sam bila u Hogwartsu, nisam bila u Slytherinu već u Gryffindoru. Što se tiče Wittenberga, bila sam u Hersu – osnivač Witamiun Hers. To je bilo nešto slično Ravenclawu. Uvijek kažu kako u Wittenbergu točnije znaju kojem domu pripadaš, zbog, ne znam ni ja kojeg razloga.
Zauzela sam prazan kupe, čekajući da se pojave svi moji prijatelji s fakulteta. Nekoliko trenutaka sam čekala da se na vratima pojave Bella, Elinor, Chris, Jane i Alec.
«Hej, ti!» pozdravili su me svi u jedan glas. Najvjerojatnije su se dogovorili. Nasmijala sam se, a onda sam ih pozdravila uzvrativši s «Hej, vi!». Svi smo uvijek bili za šalu. Nijedan nam dan nije prošao, a da nismo provalili stotinu gluposti. Inače je u Wittenbergu bilo puno ozbiljnih učenika. Skoro svi su po cijeli dan učili te sve štrebali napamet. Iako je bilo i dosta učenika koji su bili za šalu. Ipak je bilo više štrebera.
«I? Kako ste proveli praznike?» upitala je Bella, zamahnuvši svojom crvenom, rasplesanom kosom.
«Loše. Bilo je previše dosadno.» rekla sam kao da se dosađujem, ali to je bio moj stil. Uvijek sam bila takva i takvu su me morali prihvatiti. Bella je okrenula glavu prema Chrisu.
«Isto.» kratko je odgovorio. Odgovori su uglavnom bili isti. Jedino je Belli bilo odlično u Francuskoj gdje je provela skoro cijelo ljeto. Još smo blebetali o događajima preko ljeta, a onda je u naš kupe upao neki mali. Imao je smeđu kosu, sako na sebi, zelene oči i, po izgledu sam mislila da je umišljen.
«Je li ovdje slobodno?» upitao je. Kada kažem mali, ne mislim da je bio mali. Po izgledu je bio prva godina na fakultetu, a kada se dolazilo, a bio si već veteran, svi su ti bili mali.
«Hmm… možda… ako samo nisi prva godina fakulteta.» kratko je odgovorila Elinor prezirno ga pogledavši. Mali je prešao pogledom cijeli kupe te se onda osmjehnuo.
«Nažalost jesam… ali, ako se to računa, imam šesnaest godina jer sam krenuo godinu kasnije.» Nije loše ako se mene pita. Mislim da nije loš. Samo će ga trebati malo poučiti da se u našem društvu ne nosi sako, ali ovisi što će Elinor reći. Uvijek je bila izbirljiva… i takva će biti za vijeke vjekova. Ne lažem. Može se reći i da je zla, ali to je ona i takvu ju volimo.
«Hmm… ne znam… možda da možda ne. Šesnaest godina, prva godina fakulteta… ajde dobro, ali na probnom si roku i zapamti, nikad ne nosiš sako u našem društvu, O.K.?»rekla je uz dobro prikriveni smiješak na licu. Mali – kako sam ga nazvala – je ušao u kupe te sjeo odmah do mene.
«Bay the way, zovem se Severus Snape.» Svi smo ga zabezeknuto pogledali, ali on se samo nasmijao bez jedne jedine riječi. Konačno mir, pomislila sam u sebi. Iz ruksaka sam izvadila bočicu u kojoj je bio sok od bundeve. Otpila sam gutljaj te sam je vratila u ruksak. Svi su se u kupeu raspričali, a da ja nisam primijetila. Bella je sretno bila u Alecovom zagrljaju, pričajući sve što joj se dogodilo preko ljeta pa i najmanji detalj. Elinor je izbijala šale zajedno s Jane. Jedino je Chris sjedio u tišinu i gledao u daljinu. Tako je bilo svake godine. On i ja jedino nismo pričali. Nikad. Mnogi su govorili da smo mi 'savršeni par', ali znala sam da to nije istina. On je bio povučen, a ja sam bila vrckasta. To nikada ne ide zajedno. Što se tiče Severusa – brata ravnatelja Wittenberga – on je stavio iPod na uši i slušao glazbu.
Odjednom se na prozoru pojavila crna ruka napravljena sva od kostiju. Počela je zavijati. Zavijanje je postalo sve žešće i žešće. Postajalo je glasnije. Polako mi se počela približavati, a onda su mi se oči, koliko god ja to ne željela, zaklopile. Preda mnom se pojavila samo crnina. Crnina i ništa više.
Uzela sam malo soli te je počela sipati po rubu prostorije gdje je bila skrivena Tajna. Bila sam sada jedna od Čuvara Tajne, tako da sam se morala dobro brinuti o tome da je nitko od naših neprijatelja ne otkrije. Za sad mi je dobro išlo. Bila sam Čuvar već četiri mjeseca pa mislim da sam dobro napredovala. Nikome se nisam ni usudila reći koja je Tajna, ali sam išla u školu.
Uskoro ću morati odlučiti između svijeta iluzije i svijeta stvarnosti. Teško je jer svijet stvarnosti je opasan, a moj, svijet iluzije je bolji i malo manje opasan. Saznala sam za to vrlo jednostavno… preko Adriane.
Flashback
Adriana se ponašala vrlo čudno. Stalno me je odmjeravala, ali pravila sam se da to ne primjećujem. Svake sekunde je pogledavala prema meni kao da sam neko čudovište… i onda joj je prekipjelo. Laganim koracima mi je prišla, suzila je oči kao i u školi te počela, s prezirom, pričati mi nerazumljive stvari. Prvo je ništa nisam razumjela, a onda je počela pričati razgovjetnije tako da sam je čula puno bolje.
«Ovo je iluzija, Kennedy. Ovo nije stvarni svijet. Ovo je tvoj svijet koji si stvorila kada si otišla iz stvarnog svijeta gdje si bila Sunčeva Ratnica. I ja sam bila tamo… i Kem… koji je pošao za tobom. Mene si nekako ponijela, a Kem je htio otići s tobom. I tako smo se našli tu… I to samo zbog tebe. Tu su se našli i naši neprijatelji. Helen i Cinthany. Još samo nedostaje Robert iliti Mision. Moraš odlučiti... imaš četiri mjeseca… hoćeš li ostati u iluziji, ovom svijetu, ili ćeš se vratiti u stvarni svijet, gdje ćeš biti Sunčeva Ratnica i borit ćeš se protiv zla. Odluči… imaš vremena.»
«Ne razumijem… kažeš da moram odlučiti između iluzije i stvarnog svijeta. To znači da ovaj svijet ne postoji?» zbunjeno sam je upitala.
«Tako je. Imaš vremena. Za sad se samo brini o čuvanju tajne.» i otišla je, a mene je ostavila da stojim zbunjena. Nisam znala što da učinim. Stajala sam i gledala kao tele u šarena vrata. Bila sam skroz zbunjena. Nisam znala što da učinim. Morala sam dobro promisliti i za to sam imala četiri mjeseca. Činilo se kao nemoguća misija jer je za mene četiri mjeseca bilo premalo vremena. Trudila sam se misliti, usredotočiti, na nešto drugo, ali nisam mogla. Stalno sam mislila na ono što mi je Adriana rekla i tu je bio kraj priče.
Sve je bilo previše zamršteno da bi se opisalo.
End of flashback
Tako je bilo. Imala sam još samo par sati za razmišljanje, a još uvijek mi se činilo da mi je nemoguće za odlučiti. Bilo je moguće da Adriana odmah sada dođe, a ja nisam znala odgovor. Bojala sam se. Sada sam se bojala oba svijeta. Svi svijetu su bili previše opasni za mene. Mogla sam stvoriti sto svjetova pa mi se nijedan ne bi svidio. Možda je još najbolja opcija bila smrt, ali nisam željela umrijeti. Htjela sam živjeti. Htjela sam možda i u stvarni svijet… a možda sam htjela i ostati ovdje. Kako god pogledam, svugdje je isto. Svugdje vlada zlo, ili se dobro bori protiv zla. Sve je ovo zamršteno… sve je preteško za objasniti.
Čujem korake. Adriana? Sigurno se odlučila da će prije doći. Da. Bila je to ona. Vidjela sam njezinu smeđu kosu iza grmlja. I izašla je. Nije htjela čekati da išta kažem jer je odmah počela govoriti… pričati… a onda je prešla na stvar.
«Govori. Što si odlučila? Iluzija ili stvarni svijet?» Još sam jednom dobro promislila prije odgovora. Čuvarica ili Sunčeva Ratnica? Kada bolje razmislim, sve je isto. Sve isto. Sve je preteško da bi se živjelo.
«Odlučila sam… Kada razmislim, sve je isto tako da ne odabirem ništa od toga. Odlazim. Odlazim iz ovog svijeta. Svega mi je dosta. Bolesna sam od svega. Nadam se da ćemo se još vidjeti Adriana, a za sad… do viđenja.»
Potrčala sam te sam se bacila u ponor. Otišla sam iz svih svjetova. Kada stvarno razmislim, bolja je smrt od života. Puno bolja jer tamo nema boli… tamo nema ničega što ti može nauditi i nema neprijatelja koji te može ubiti. Sve je savršeno… savršeno da bi se živjelo.
Tajna je u rukama tinejdžerice. Hoće li joj uspjeti? Ne. Neće. Ne može ona to. Ona nema toliku moć da bi mogla sačuvati Tajnu. To je prevelik teret za nju. Kada je otkrije… točno u ponoć… bit će kraj. Tajna će biti otkrivena. Više se neće moći skrivati. Tajnu je znalo samo par ljudi na svijetu, a sada će doći i do neprijatelja i to samo zbog Kennedy iliti ga Komin. Adriana ju je promatrala svojim zlatnim očima kao da je htjela prodrijeti u njezino tijelo. Htjela ju je bilo kako uništiti do ponoći jer nije htjela da Kennedy bilo kako otkrije Tajnu. Morala je biti sačuvana. Morala je ostati između njih pet – prof. Almersa, Jedy Mell, Kema Makinsa, Hennah Mellin i nje same. Kennedy se okrenula. Izgleda da je primijetila njezin pogled. Adrianine oči su se suzile tako da su se vidjela samo dva uska proreza. Kennedy se na tu prijetnju okrenula kao da joj je čitala misli. Kao da je znala da je mrzi. Kao da je znala… sve što misli. To je i Adriani bilo na umu. Možda je ipak razvila razne moći kojima može upravljati. Nije znala odgovor na to pitanje. Znala je samo da ju je profesor prozvao i postavio pitanje. Imala je jako dobro razvijen sluh tako da je čula se oko sebe pa i tiho zujanje male mušice. «Riječ algoritam dolazi od imena arapskog matematičara Muhamed ibn Musa al Horezmi ili u prijevodu s arapskog jezika Muhamed sin Muse iz Horezma.» profesor ju je iznenađeno pogledao, ali samo nakratko. Vratio se ispitivanju. Najvjerojatnije je primijetio da nije slušala pa je mislio kako neće znati što ju je pitao niti odgovor na postavljeno pitanje. Prof. Almers je inzistirao da Kennedy sazna Tajnu, a ostali su se složili – osim Adriane. Jedino ona ne zna zašto inzistiraju. Znala je samo da će je morati spriječiti i to odmah. «Kennedy, možeš li, molim te, pod odmorom ostati u učionici? Trebam te.» rekla je bezbrižno Adriana. Kada se Kennedy okrenula, imala je isti izraz lica kakav i Adriana maloprije – suzila je oči da su se vidjeli samo uski prorezi. Kada je vidjela da Adriana misli ozbiljno, vratila je oči u normalno stanje.
«Da, naravno.» Adrianu je iznenadio Kennedyn odgovor jer se nadala negativnom odgovoru. Kennedy se ponovno okrenula prateći nastavu još bolje nego prije. Kada je zvonilo, Adriana je ostala sjediti, a Kennedy je samo šutke došla do nje. Mislila je kako će čuti nešto kao 'Želim se ispričati zbog mog ponašanja.', ali nije.
«Slušaj me dobro ti izdajico.» rekla je Adriana tišim glasom kad su svi izašli iz razreda, uključujući i profesora. «Budeš li u ponoć išla na Planinu Snijega, vjeruj mi, ubit ću te. Ne želim da Tajna dođe do naših neprijatelja. Samo želim zaštititi naš svijet. Ne želim da naši neprijatelji zavladaju svijetu, je li to jasno?»
«Nemam pojma o čemu pričaš……»
«Znaš ti dobro o čemu ja pričam. Reci, je li jasno da nećeš prije ponoći poći na Planinu Snijega, iako bila vučena nekom silom?» Taman je zvonilo, tako da se Kennedy povukla u svoju klupu bez odgovora. Adriana je ljutito frknula, a zatim je nastavila pisati na kompjuter ono što piše na ploči.
***Trideset minuta prije ponoći***
Adriana ju je promatrala kako luta noću. Ipak se uputila prema Planini Snijega, koliko god je ona odgovarala od toga. Lutala je zbunjeno. Izgubljeno. Kao da nije vidjela puta pred sobom. Kao da ju je vodila neka nevidljiva sila, a ona je nije vidjela. Ona ju je samo slijedila. Još se sjećala one noći kada ju je promatrala, kada je bila Sunčeva Ratnica. Alice. A sada je Komin Kennedy. Uopće se ne sjeća svog prošlog, pravog života. Samo zna za ovaj. Lažni. Sve je ovo samo san. Iluzija. Ovaj svijet ne postoji. On je izmišljen, a ona je ušla u njega. Slučajno. Ili ne? Kada je napravila onaj skok… one kolutove kao plavokosa Alice, sve se promijenilo. Htjela je otići… otišla je. Htjela je nestati iz okrutnog, pravog svijeta… nestala je. Stvorila je iluziju. Svog vlastiti svijet koji joj se sviđa, samo što ona toga nije svjesna. Tu je starija, tu je ljepša, veselija… sve što je htjela prije, to je sada… i to ju ispunjava. Tako je povukla i nju – Adrianu – i Kema, koji je htio ići za njom. Nikada nije shvaćala tu ljubav. Nikada nije bila zaljubljena… kod nje je na prvom mjestu bila Tajna, pa posao i na kraju učenje. Tako si je i rasporedila dan. Adriana je prvo otišla na Planinu Snijega da vidi kako napreduju… je li Tajna još uvijek na istom mjestu i je li još sačuvana. Uvijek kada bi provjeravala, bila je tu. Onda bi otišla na posao u Gran-mächen – radila je kao trenerica ženskoj leti-momčadi, za koju nitko od običnih ljudi nije znao. To je bila momčad koja je letjela na zmajevima i borila se za bod te izbjegavala druge protivnike koji su imali vatrene kugle. Ako Kennedy sazna Tajnu, i nju mora trenirati, što će joj biti nepodnošljivo. Nije vjerovala da bi Kennedy mogla biti dobra jer se činilo nemogućim da je nauči u dva dana sve vještine izbjegavanja i letenja na zmajevima. Kao prvo, onda uopće nikada nije vidjela zmaja, a kao drugo ne zna se ni popeti na njega, a kamoli letjeti na njemu. Bit će to nemoguća misija, ako je bude morala podučavati zmajo-letu. Slijedila ju je u stopu. Još je ostalo samo petsto metara do vrha Planine Snijega, a Adriana se mogla brzo penjati jer je imala velike sposobnosti kao Čuvarica Tajne. Bit će brža od Kennedy ako se potrudi. Nije htjela da zna da ju je slijedila ili išta slično. Htjela je da pomisli kako je cijelo vrijeme stajala i očekivala je s ostalima. Ne želi ispasti jedina koja joj ne vjeruje i jedina koja ju je slijedila. Odjednom je osjetila vibraciju u uhu. To je bio znak. Trebala se požuriti i stati u vrstu s ostalima. Potrčala je brže. Nečujno se šuljala među drvećem i gustim raslinjem. Kao neki jelen koji traži hranu i pritom ne smije zapeti za ništa ni čuti se. U početku, kada je otkrila Tajnu, to joj se činilo nemogućim, ali uspjela je. Svladala je sve pa i to. Uspela se na vrhu te je stala druga po redu u savršenoj vrsti, kao druga najvažnija članica. Iz grmlja se polako otkrivao obris ljudskog tijela. Da. Bila je to Kennedy.
"I feel like a winner."
Karina Pasian - Winner
Njegove plave oči gledale su je poput neke napasti koja je želi uništiti. Kada bolje razmisli, on ju je htio uništiti. Robert ju je htio uništiti. U sebi je ponavljala Ovo nije istina, ovo nije istina, ali bila je. To je bila istina veća od ikoje druge. Bio je to Robert, koliko god to zvučalo nemoguće. Željela je ne vjerovati u to i to je Aly osjetila, ali morala je. Nije bilo drugog izlaza. Htjela je nekako utješiti Alice, ali nije mogla jer ih je Robert promatrao iz trena u trena. Alice nije znala je li Robert zna da je to ona ili ne zna. Možda progovori te kaže nešto u vezi toga. Zlobno se osmjehnuo gledajući Alice i Aly svojim plavim, prodornim očima.
«Dakle, evo naših junakinja. Pomoćnica i Sunčeva Ratnica.» rekao je te mu je pogled pao na Alice. Zadržao je pogled na njoj, a onda je nastavio. «Može li nam možda Alice pokazati svoje pravo lice? Lice koje se krije iza maske?» pitao je te mu je pogled pao na Aly. Ona je lagano kimnula glavom, ali vidjelo se da to ne želi. Ali Alice je to htjela te je prvi puta te večeri progovorila.
«Sa zadovoljstvom.» nakon toga se okrenula. Našla se u zraku dok joj se tijelo polako mijenjalo.
***(Nastavljam pisati u 1. licu)***
Kada sam dotakla zemlju, kosa mi je ponovno bila plave boje te sam imala normalnu odjeću. Robertovo lice bilo je zaprepašteno. Vidjelo se da mu je to bilo iznenađenje. Nije se nadao da sam to ja. Bila sam ljuta. Ali gorjela sam u sebi. Izvana sam bila mirna. Znala sam da više ne mogu kontrolirati bijes pa sam i krenula u, da to tako kažem, napad. Htjela sam ga ozlijediti. Htjela da zna s kakvom se curom spetljao. Krivu je navlačio. Krivu je uzeo za svoju žrtvu. Iako je još uvijek bio prekrasan, za mene je sada bio pravi, prljavi gad. Najradije sam ga htjela ubiti, ali onda bih morala porazgovarati s policijom o ubojstvu. Sigurno mi ne bi povjerovali da je on taj koji je ubio sto osoba. Zato mi je trebao svjedok, a nisam ga imala.
«Kako si mi to mogao učiniti?!» glas mi je odjeknuo cijelim krajolikom. Približila sam mu se te ga svom snagom gurnula od sebe. Našao se otprilike deset metara od mene. Može se reći da sam vrlo brzo razvijala svoje moći. Bila sam nekim djelom, sretna zbog toga. Možda sam bila i prva u povijesti Sunčevih Ratnika koja je to uspjela bez ikakve vježbe. Ne znam zašto, ali činilo mi se da sam jača u svom pravom obličju, a izgleda da je tako i Aly mislila. Na ramenima vjetra potrčala sam do njega, tako da se nije stigao ni ustati.
«Samo mi još jednom tako nešto napravi i ubit ću te! U to možeš biti siguran. Kao što vidiš, brzo ravijam svoje moći, tako da sam snažnija i brža od ubojice koji je ubio sto osoba, ali ne brini, bit ćeš uhvaćen već jednom!» moj bijes je jačao. Zgrabila sam ga za majicu te ga dovukla do svoje glave. Šakom sam ga lupila točno u nos, tako da je pao na pod, iako mu s nosom nije bilo ništa. To me je malo iznenadila jer sam ga lupila svom snagom. Sigurno je i on imao neke moći. Samo malo, naravno da je. On je neka vrsta čarobnjaka. Kako sam to mogla zaboraviti? Nakon par sekundi šutnje, progovorio je, potpuno drukčijim glasom.
«Ti glupačo jedna. Kako mi ovo možeš učiniti. Još me voliš. Znam to sa sigurnošću.»
«O stvarno? Evo ti onda odgovora na tvoje pitanje, a to je: Koliko te mrzim.» Opet sam ga zgrabila za majicu, ali sada sam ga bacila dvadeset metara od sebe. Trijumfalno sam se osmjehnula gledajući u daljinu kako se Robert ne može dići. Odjednom sam čula šuštanje iza sebe. Brzinom svjetlosti sam se okrenula prema zvuku. Iz grmlja je izlazila osoba rasplesane, crne kose – Mjesečev Kerubim. «Alice, ja sam Cinthany ili Cinth. Oprosti, ali nisam znala da si ti s Robertom… ja sam također s njim… on mi ništa nije rekao. Vjeruj mi. Što se tiče mira… bi li htjela sklopiti mir između Sunčevih Ratnika i Mjesečevih Kerubima?» upitala je pružajući ruku u znak prijateljstva, gledajući me svojim žutim očima. Pogledala sam je s prezirom, ali ne zbog Roberta već zbog «mira» kojeg je željela sklopiti. Još sam se dobro sjećala onog što mi je Aly ispričala, tako da nisam bila luda da sklopim ugovor s Mjesečevim Kerubimom.
«Znaš, znam cijelu priču o vama tako da ni u snu nisam luda da sklopim bilo kakav mir s tobom.» rekla sam te sam potrčala u suprotnom smjeru. Bacila sam se u zrak radeći kolute tako da su mi koljena bila prilijepljena za ruke. Netko je nešto dovikivao, ali nisam čula. Samo znam da sam htjela otići iz tog zlobnog svijeta.
Otišla je. Više će ničega neće sjećati. Ni ove noći, ni svega provedenog ovdje. Žao mi je što me nije upoznala. Mene. Koji sam je istinski volio. Od sada je pratim. Hoću znati sve što radi. Hoću znati sve o njoj – mojoj jedinoj pravoj ljubavi. Hoću je upoznati. Hoću da ona mene upozna. Samo hoću da mi plan uspije. Ako bude trebalo, ostat ću s njom u onom svijetu samo da vrijeme provedem s njom… dok ne umrem. Sve ću učiniti. Što god bude trebalo. Samo se nadam da neću dugo morati čekati na nju.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Glavni likovi:
Hillary Megan Cine
*Poslušna (?!)
*Povučena
*"Sluškinja"
Destiny Hope Cyrus
*Mirna
*Tajnovita
*Pomalo čudna
Jonathan Jonas
*Povučen
*Društven
*Tajnovit
Drugi likovi:
Kattie Blender, Janis Cine,Dave Cine, Inna Valer, Javis Friech
